Moje dijete (mi) često laže. Kako reagirati?

U svojoj srži, svakim laganjem dijete pokušava dobiti, postići, ostvariti nešto za što unaprijed zna da gotovo sigurno neće dobiti kaže li istinu. Ili pak želi IZBJEĆI nešto, što gotovo sigurno slijedi, dozna li se istina.

Svi smo u periodu odrastanja barem jednom nešto slagali ili prešutili istinu (svaka čast izuzecima koji tvrde da nikad nisu 😊!). Dok ostane tako na razini povremene sitne neistine, laži ili prešućivanja, ništa strašno, zar ne? Ili?

Ipak, ima djece koja su ovu naviku, malo po malo, poprilično razvili te su postala vrlo vješta u laganju koje prakticiraju prilično često. Učestalost takvih oblika ponašanja često je u uskoj vezi s karakterom odnosa koje dijete ostvaruje s osobom kojoj laže.

Razmislimo malo, kako je u svijetu odraslih po pitanju laganja. Uglavnom prešutimo ili smuljamo tada kada osobu ne želimo povrijediti (jer nam je još uvijek u dovoljnoj mjeri stalo do tog odnosa, što je također važna spoznaja!), kada smo uvjerenja da će osoba reagirati loše ili onako kako ne bismo htjeli, da ćemo je ražalostiti,… kada pouzdano predviđamo moguće ishode spoznavanja istine i želimo te ishode promijeniti…

Slično tome, vrlo vjerojatno smo u prethodnim situacijama, u kojima se dijete potpuno iskreno otvorilo, reagirali prije nego je sve izrazilo ili smo prema njegovim shvaćanjima reagirali neadekvatno! Poučeno iskustvom, laganjem dijete počinje taktizirati.

Stoga, treba istražiti moguće razloge pojavi laganja. Pokušati odvrtiti film, dozvati u sjećanje neku potencijalno spornu situaciju, trenutak koji dijete možda smatra spornim te o tome s njim otvoreno porazgovarati imamo li osnovanu sumnju da su tu negdje stvari mogle poći u krivo.

Mogući razlozi

• Prešuti li dijete nešto zato što ima premalo povjerenja da bi roditelji u nekoj, za njega teškoj i neugodnoj situaciji, sve to mogli razumjeti i pomoći mu na način na koji bi ono htjelo?
  
  Djeca nerijetko znaju reći „ti to ne razumiješ!“, zar ne? Upućuje li nam dijete često tu izjavu, treba pokušati biti dovoljno otvoren za mogućnost da nešto doista ne razumijemo ili prebrzo prekidamo dijete u razgovoru i pokušaju da nam nešto izrazi, zbog čega prerano izvodimo (krive?) zaključke, uzimamo stvari u svoje ruke i slično. Saslušajmo dijete do kraja u njegovom verbalnom i neverbalnom iskazu (govor tijela)!

• Nadalje, jesu li naša traženja i očekivanja prevelika zbog čega dijete tjeramo u konfliktnu situaciju u kojoj neispravno reagira, tj. laže, da bi nas poštedjelo razočaranja?
  
  Sjećam se kad sam jednom prilikom dobio dvojku iz Tehničkog. Majka je bila toliko razočarana da mi je postavljala pitanja hoću li uopće na kraju proći s dobrim, iako je doista bilo daleko od toga. Ubuduće sam (neko vrijeme) počeo skrivati bilo koju ocjenu manju od 4. Nisam je htio činiti nesretnom, nisam je htio razočarati. ☹

• Jesmo li katkad možda pomalo naporni? Ne inzistiramo li nekad našim konstantnim ispitivanjima upravo na neiskrenom odgovoru? Ne laže li dijete možda samo zato da mi prestanemo s ispitivanjem u maniri Hercule Poirota? Ako previše ispitujemo ili na nečemu inzistiramo i još k tome u krivo vrijeme, na primjer dok se dijete igra, odmara, zabavlja… vrlo vjerojatno će hjeti čim prije okončati razgovor i reći bilo što, što god roditelj želi čuti pa makar i neistinu, samo da ga se malo pusti na miru.

• Dijete se osjeća manje ili više zanemarenim i zapostavljenim što pokušava promijeniti preuveličavajući stvari ili štoviše, izmišljajući nešto što se nije dogodilo. Npr., “Mama, mene stalno u razredu maltretiraju, gnjave me, govore mi ružne riječi...” Dijete možda samo žudi za dodatnom pažnjom koju pokušava pridobiti uključenjem roditelja u zbivanja u školi.
  

• Kako stojimo s osobnim primjerom u pogledu laganja? U svijetu odraslih nerijetko nismo niti svjesni kako i sami ne govorimo baš uvijek potpunu istinu, već nešto prešutimo, slažemo. Možda nam se čini potpuno bezazleno i sitno, ali djeca još uvijek nemaju razvijen osjećaj za gradaciju laži – što je „manja“, a što „veća“ laž, ako se o tomu uopće može tako pisati. Dakle, možda dijete ne smatra laganje nekim osobitim problemom jer je to možda svakodnevni ili čest obrazac ponašanja odraslih koji ga okružuju, a koje promatra kao modele ponašanja.

Kako reagirati na laži?

Na pojavu prvih “većih” laži i muljanja treba na primjeren način reagirati odmah!

Ne reagirati pretjerano ljutito i strogom izolacijom djeteta. Laž treba prije svega shvatiti kao upozorenje da se dijete nalazi u teškoj situaciji iz koje pokušava izaći linijom manjeg otpora. Ne želi povrijediti ili barem misli da bi saznavanje istine bilo gore nego otkrivanje istine. Razgovarati nakon svake uočene laži i dokučiti zajedno s djetetom zašto je do nje došlo.

Zašto je bilo potrebno da dijete slaže? Zašto je bilo potrebno da nešto prešuti, preuveliča ili iskrivi istinu? I, dakako, obvežimo se da ćemo, što god čuli i kakva god istina bila i dalje očitovati bezuvjetnu ljubav, što mu možemo u tom trenutku potkrijepiti zagrljajem. Nije li to znak pomirbe, oprosta, novog početka i u svijetu odraslih?

Dijete laže vršnjacima i/ili učiteljima

Doznamo li od učitelja ili razrednika da je djetetu laganje obrazac ponašanja kojeg učestalo prakticira u školi, u odnosu s vršnjacima i nastavnicima, razlozi su, u osnovi, ponovno gotovo isti.

Kad su u pitanju nastavnici, često je razlog želja da učenik zadrži postojeću, lijepu sliku o sebi u očima nastavnika ili izbjegavanje loših posljedica (ocjene, neopravdanog sata, bilješke u e-dnevnik) jer pretpostavlja da potom doma slijedi „jezikova juha“. Kao što je prethodno već napisano, razgovorom doći do zaključka o motivima laganja. Potom, biti spreman prihvatiti vrlo izvjesnu mogućnost da je problem u nama, odnosno našim prethodnim reakcijama na vijesti iz škole.

Kad su u pitanju vršnjaci, čest je razlog djetetova laganja pokušaj stjecanja naklonosti određenoj osobi s kojom želi zadržati, obnoviti, osnažiti ili uspostaviti prijateljstvo. U prijevodu, „reći ću ti što želiš čuti, samo mi budi prijatelj“! Ne zaboravimo, u školskoj dobi prijateljstvo (ne škola) je tema broj 1! Ponovno, razgovorom pokušati utvrditi koga to i zašto dijete želi impresionirati, komu se i zašto „dodvoriti“. Ukazati djetetu da je vrijedno takvo kakvo jeste te da nije potrebno da bude netko drugi, samo zato da bi se zvalo nečijim prijateljem.

Smatrate li sadržaj članka korisnim, podijelite ga s drugim roditeljima!

Sretno dijete, sretna obitelj. Sretna obitelj, sretno dijete!

Javite se kako bismo zajedno pokušali riješiti bilo koju poteškoću ili problem kojeg Vaš školarac ima. Ne zaboravite, nekad je dovoljan samo jedan kratak razgovor, jedan samo drugačiji pogled na problem…

Ivor Vodanović, prof.

• Facebook
• Instagram

Odgovara li Vam to, možemo prvi kontakt ostvariti i putem WhatsApp-a.