Kako da se dijete više otvara u razgovorima?

Što ima u školi, sine? Ma niš’!

Zvuči poznato?

Osjećate li nekad kao da morate na udicu izvlačiti odgovore?

Kako izvući nešto više od toga? Kako da se dijete malo više otvori u razgovorima?

Najčešće je razlog tako kratkim odgovorima loš tajming, odnosno dijete je gladno, žedno, umorno i treba malo vremena da se posveti sebi i zadovolji osnovne fiziološke potrebe (više o ovome u objavi Koliko je važno uvažavati pravo na mojih 5 minuta!). Naposlijetku, pođimo od sebe. Nisu ni odrasli uvijek u jednakoj mjeri spremni i željni razgovarati ili čak samo odgovarati na nečija pitanja, zar ne? Forsira li to netko od nas, najčešće budemo kratki u odgovorima, odrješiti ili drski, kratkog fitilja, sve dok nam sugovornik ne uputi pitanje: „A, što je tebi danas?!“

Ipak, ako je tajming pogođen, postoje još neki razlozi koji leže u pozadini površnih odgovora djeteta, a kojima je zapravo svrha otvoreno iskazati nedostatak želje za daljnjim razgovorom. A, otkud to?!

Za početak, što želimo od razgovora?

Želimo li doista doznati zbivanja u svijetu djeteta (to je ono što dijete želi) ili želimo nešto doznati kako bismo odmah djelovali odgojno (čitaj: djelili prodike – a, to je ono što dijete NE želi). Da, razumljivo je da želimo djelovati odgojno i edukativno, ali, ostavimo to za neki drugi trenutak, kasnije, nakon što dijete poslušamo, sagledamo širu sliku… U protivnom ćemo dijete stalno prekidati (što je svima pa i djeci, nepodnošljivo), početi ga iritirati te će dijete razgovor početi privoditi kraju, završavati ga, što se često prepozna izjavom „Ma, niš’! Zaboravi!“

Upravo takva djetetova prethodna iskustva razgovora s roditeljem često i jesu odgovor na pitanje „Zašto mi se dijete ne otvara?“. Ono što nam je bilo lijepo, želimo ponoviti, ono što nije, ne želimo ponavljati! Tako je u svijetu odraslih, tako je i u svijetu djece.

Posvećenost trenutku i aktivno slušanje

Svi, pa tako i djeca volimo da su nam sugovornici posvećeni, usredotočeni na nas. Prekidanje razgovora brojnim drugim aktivnostima mame koja upravo kuha ili priprema kolač, tate koji popravlja auto, peče roštilj ili čita izvještaj s posla – baš i nije neka naznaka usredotočenosti na razgovor! Obično se pojave izjave poput: „Čekaj, sine, pusti me sada. Zar ne vidiš da tata nešto radi?“ Ponavljanje takvih situacija ne ide u prilog otvaranju djeteta u razgovorima.

Znamo li unaprijed kako nećemo moći biti fokusirani na ono što nam dijete govori, bolje da niti ne započinjemo razgovor. Naime, pomisli li dijete u razgovoru kao da priča u vjetar… pomalo stvara negativna iskustva vezana uz razgovor s roditeljem.

Dogodi li se pak prekid razgovora uslijed nepredviđenih okolnosti, pokušati naznačiti djetetu „Znaš, jako me zanima to što si mi počeo pričati. Želim čuti nastavak čim se vratim!“ Dakako, to onda i učiniti jer će dijete to primijetiti! I ako se vratimo na zadnju misao razgovora, a osobito ako se ne vratimo na nj!

Stoga, biti usredotočen. Bolje razgovarati kratko, ali usredotočeno, nego predugo, a uz mentalnu odsutnost za koju djeca imaju istančane senzore! Onoliko koliko u tom trenutku dijete želi, a mi smo spremni asimilirati… to bi bio optimum!

Naime, sljedeći dan, kad ćemo opet htjeti zapodjenuti sličan razgovor, osjeti li dijete da treba ponavljati ono od jučer (jer ga očito nismo pažljivo slušali) te ima potrebu reći, „Pa, jučer sam ti to rekao!“, svakako će gubiti volju za budućim razgovorima i dubljim otvaranjem. Svi želimo biti saslušani, a ovdje će se ispostaviti da se baš to ne događa!

Poticajna pitanja

Treba biti realan i znati da su rijetki školarci koji će 15 minuta odgovarati na jedno pitanje… 🙂 Ali, i to se zna dogoditi ako smo upiknuli u pravu temu… Osjetit ćemo to po dužini trajanja odgovora, osjećaju emocionalne uključenosti, govoru tijela, itd. A, tada, s iznimnom pozornošću slušati dijete!

Većini djece uglavnom će biti potrebno postavljati pitanja, po mogućnosti i osobito za početak, iz onih područja za koja znamo da su djeci zanimljiva i da o njima rado pričaju u bilo koje doba! Uzgred rečeno ocjene iz testova najčešće nisu jedna od takvih, djeci prioritetnih tema, već su to uglavnom odnosi s vršnjacima u razredu i školi.

Nadalje, idealno je da se nadovezujemo s pitanjima na ono od prije nekoliko dana, odnosno, na aktualnosti o kojima je dijete nedavno pričalo… čime pokazujemo da smo u prethodnim razgovorim bili pažljivi i aktivno slušali, što će dijete svakako veseliti!

Važno je tijekom postavljanja pitanja iskazati istinsku želju da se odgovor čuje (kakav god on bio!) i eventualno na njega referira, osvrne tek kad doista imamo osjećaj da je dijete završilo s odgovorom, reklo što je htjelo reći! Tek potom možemo postaviti neko potpitanje, otvoriti neku drugu temu ili još bolje, prepustiti da dijete to učini.

I za kraj, neka dijete ima slobodu odrediti duljinu trajanja razgovora, odnosno trenutak kada će ga, bez ikakvih daljnjih rasprava prekinuti.

Svakim ugodnom iskustvom razgovora, nakon kojeg će dijete osjećati da je baš saslušano, ne da će izbjegavati razgovore i odgovarati s „Ma, niš’!“, već će, štoviše, inicirati takve razgovore i veseliti im se.

Smatrate li sadržaj članka korisnim, podijelite ga s drugim roditeljima!

Sretno dijete, sretna obitelj. Sretna obitelj, sretno dijete!

Javite se kako bismo zajedno pokušali riješiti bilo koju poteškoću ili problem kojeg Vaš školarac ima. Ne zaboravite, nekad je dovoljan samo jedan kratak razgovor, jedan samo drugačiji pogled na problem…

Ivor Vodanović, prof.

• Facebook
• Instagram

Odgovara li Vam to, možemo prvi kontakt ostvariti i putem WhatsApp-a.