Treba li se učenik javljati i kada nije siguran u odgovore na postavljena pitanja nastavnika?

Dragi svi, jedno od pitanja koje mi se povremeno uputi, što ovdje, što na individualnim razgovorima i savjetovanjima, je: treba li se dijete javljati, podići ruku tijekom sata, kada nastavnik postavlja pitanja, iako nije sigurno u odgovor?

Spomenuto pitanje najčešće proizlazi iz ponavljajućih bilješki učiteljice/učitelja ili predmetnih nastavnika, koje se odnose na nedovoljnu aktivnost učenika tijekom sata. To je tema za sebe i o njoj sam pisao u prethodnoj objavi. Zadržat ću se sada na spomenutom pitanju.

Iako ne mogu govoriti, odnosno pisati u ime svih nastavnika, uvjeren sam da većina nastavnika više simpatizira učenike koji se trude, aktivni su i dižu ruke (čak unatoč tome što njihovi odgovori povremeno budi pogrešni), nego one koji gotovo nikada aktivno ne sudjeluju. Naime, uz pretpostavku da učenik ne izjavljuje stalno gluposti samo kako bi nasmijao razred i privlačio pozornost, većina nastavnika na ovaj način otkriva određene miskoncepcije učenika, odnosno, moguća nerazumijevanja, pogrešno shvaćene ili nedovoljno jasne dijelove gradiva, koje onda ima priliku razjasniti.

Što je uopće vrlo vjerojatni uzrok tome da učenik previše dvoji hoće li se javiti ili ne? Je li u pitanju nesigurnost u ispravan odgovor ili nesigurnost u sebe, odnosno posljedicu iznošenja pogrešnog odgovora? Ili pak i jedno i drugo?

Nakon početnih poteškoća s adaptacijom na školsku rutinu i svakodnevnicu, u odnosu na onu u vrtiću, većina učenika prvog razreda bez puno promišljanja diže ruku, javlja se, aktivno sudjeluje. Što se onda dogodi u međuvremenu pa dođe do prevelikog oklijevanja u višim razredima? Uglavnom su to prethodna iskustva koja je učenik imao u situacijama kada je digao ruku, bio prozvan i odgovorio.

Naime, zbivanja po ovom pitanju znatno ovise i o reakciji na odgovor od strane nastavnika i ostalih učenika u razredu. Sve je jasno ako je odgovor na postavljeno pitanje točan. Vjerojatno će uslijediti kratka pohvala, učenik će se s razlogom osjećati zadovoljno i ponosno, što će svakako poticati i osnaživati daljnju aktivnost, javljanje!

No, s druge strane, odgovor može biti djelomično točan, potpuno pogrešan ili čak može biti nehotice (iako katkad i namjerno!) izgovorena potpuna glupost, koja naravno, može izazvati smijeh. Upravo spomenuti smijeh neki učenici dožive previše osobno. Dožive ga kao podsmijeh, kao ruganje, što najčešće doista nije slučaj, već samo to – smijeh. 😊 Kad je biser već izvaljen, prilika da se svi malo nasmiju. Ipak, katkad je djetetu kojem se to možda iz sata u sat ponavlja, teško razumjeti. Lakše mu je donijeti u sebi odluku da se više ne javlja, osobito ako od samog nastavnika, što je doista bitno, ne dobiva potporu u smislu daljnjeg angažmana, javljanja, dizanja ruku… Drugim riječima, što govorom tijela, što komentarom, nastavnikova reakcija može ići u smjeru: „Nema veze, samo se nastavi javljati.“ (što priželjkujemo) ili „Daj, bolje šuti ubuduće.“ (uvjeren sam da je takvih i sličnih reakcija malo ili nimalo). Ako nastavnik svaki otklon od potpuno ispravnog odgovora obezvređuje, što je, vjerujem, rijetkost, problem je, priznat ćemo, u nastavniku.

Dakle, dvojba (podići ruku ili ne) koja se javlja osobito u višim razredima, najčešće proizlazi iz te stečene nesigurnosti, odnosno pretjeranog opterećenja što će nastavnik i drugi u razredu misliti ako odgovor bude pogrešan. Naravno, ne bi učenik time trebao biti opterećen (uz pretpostavku da je prethodno barem malo razmislio o odgovoru), ali najčešće je baš to slučaj. U razdoblju formiranja slike o sebi, učenicima je važno što o njima misli najbliža okolina. Dio je to tematike samopouzdanja i samopoštovanja, o čemu često razgovaramo tijekom individualnih savjetovanja.

U redu, pitate se vjerojatno, eto, ako je baš tako, kako je opisano… kako stvari postupno preokrenuti?

Evo nekih smjernica po tom pitanju:

• za početak osvijestiti djetetu da ne može baš uvijek biti 100% sigurno u točnost odgovora (jer, ipak je postupku učenja!) te stoga ne treba taj trenutak niti čekati, osobito ako je u pitanju novo gradivo (u odnosu na ono koje se ponavlja).

• raditi na povećanju vjerojatnosti davanja točnog odgovora! Vjerojatnost će dakako biti veća ako je riječ o PONAVLJANJU gradiva, u odnosu na pitanja koja se postavljaju prilikom OBRADE NOVOG GRADIVA. Dakle, ako je pretežit razlog dvojbe oko javljanja nesigurnost u nastupu, za početak je bolje da se dijete javlja u trenucima ponavljanja već obrađenog gradiva.

• ukazivati djetetu na to da prethodno promisli o pitanju, odnosno odgovoru, tj., da smanji opterećenost mišlju „moram biti prvi u davanju odgovora. Naime, ta opterećenost uzrokuje brzopletost, zbog čega prvi odgovori često ne budu točni ili budu potpuna glupost. Bolje je svaki put promisliti koji trenutak više pa makar i ne bio učenik zbog toga prozvan…, nego samo zbog učestale brzopletosti i davanja uvijek pogrešnih odgovora, malo po malo odustajati od aktivnosti! Doći će trenutak kada će učenik biti prozvan i u prilici ponuditi točan odgovor. S obzirom da obično slijedi reakcija pohvale od strane nastavnika, upravo će TO potaknuti na još više takve aktivnosti, temeljene na promišljanju. Pozitivna spirala će se uspostaviti!
  Dakle, prethodno promišljanje značajno smanjuje vjerojatnost izvale gluposti koja će izazvati smijeh (možda percipiran i kao podsmijeh te sve ono o čemu sam pisao na početku).

• biti u toku s gradivom, redovito ponavljati, pročitati ili još bolje pažljivo iščitati bilješke s prošlog sata i slično, a sve kako bi se došlo čim pripremljeniji na sat!

• ustrajno u razgovorima ukazivati djetetu da se ne osvrće na smijeh učenika i ne uzima takve reakcije k srcu, jer one gotovo sigurno nisu zlonamjerne! Drugi dan svi na to zaborave!

• ukazivati djetetu da svatko svaki dan griješi, osobito kad je u fazi učenja novoga! Uostalom, bolje je pogriješiti u školi na satu, nego otići s neznanjem i krivim uvjerenjima u život! Istina, lakše je ovo reći, nego djetetu usvojiti, ali svakako vrijedi ustrajati i pokušati mu to objasniti.

Jedna od životnih mudrosti čuvenog kineskog filozofa i reformatora Konfucija bila je:

Tko ne zna, a ne zna da ne zna; opasan je, izbjegavajte ga. Tko ne zna, a zna da ne zna; dijete je, naučite ga. Tko zna, a ne zna da zna; spava, probudite ga. Tko zna i zna da zna; mudar je, slijedite ga.

Ista misao bi se dala uklopiti i u kontekst ovog članka:

„Tko zna i zna da zna; mudar je, slijedite ga.“

Učenik koji ima točan odgovor u glavi i svjestan je toga, nema razloga oklijevati, već samo odvažno podići ruku. Samo dobro iz toga može proizaći!

„Tko ne zna, a zna da ne zna; dijete je, naučite ga.“

Situacija u kojoj učenik nema točan odgovor u glavi, ne zna što bi mogao biti odgovor na postavljeno pitanje i svjestan je toga, je jedina kada doista nema razloga dizati ruku. Tada bi bilo mudro dobro poslušati koji je odgovor na pitanje i znati za drugi put!

„Tko zna, a ne zna da zna; spava, probudite ga.“

Ovo je situacija kada učenik, realno gledajući, ima točan odgovor u glavi, ali, vjerojatno zbog manjka samopouzdanja i sigurnosti u sebe, misli da ne zna pa niti ne diže ruku kako bi ponudio odgovor.  Takvog učenika samo treba ohrabrivati, poticati da se trgne, odvaži, usudi, digne ruku i kaže odgovor na pitanje!

„Tko ne zna, a ne zna da ne zna; opasan je, izbjegavajte ga.“

Ovo su situacije kada se obično izvaljuju gluposti jer neki učenici dižu ruku tek tako da bi ih se prozvalo, da bi nešto, bilo što rekli, da bi nasmijali razred i tako barem nakratko bili u centru pažnje.

Što Vi mislite o ovome?

Napišite u prostoru za komentar ili na Facebook stranici.

Ako članak smatrate korisnim, podijelite ga s drugim roditeljima!

Javite se kako bismo zajedno pokušali riješiti bilo koju poteškoću ili problem kojeg Vaš školarac ima. Ne zaboravite, nekad je dovoljan samo jedan kratak razgovor, jedan samo drugačiji pogled na problem…

Ivor Vodanović, prof.

Sretno dijete, sretna obitelj. Sretna obitelj, sretno dijete!

• Facebook
• Instagram

Odgovara li Vam to, možemo prvi kontakt ostvariti i putem WhatsApp-a.