Pretjerano raspravljanje s djetetom

Na majicama učenika zadnjih godina se da uočiti doista širok spektar simpatičnih i šašavih natpisa i ilustracija. Istina, neke od njih graniče s mjerom dobrog ukusa, primjerenog odijevanja i dress coda za odgojno-obrazovnu instituciju poput škole. No, to je tema za sebe.

Većina tih natpisa i ilustracija bude doista vrlo kreativna, usklađena s razvojnom fazom u kojoj se nalaze, tipično dječja. Gledajući u jednu takvu nedavno, pomislio sam kako sam se nerijetko, osobito u prošlosti, znao uhvatiti u situacijama da pretjerano raspravljam s učenikom o nekom, uglavnom disciplinskom prijestupu. Iako je to situacija u kojoj se nastavnici (osobito razrednici!) i roditelji gotovo svakodnevno nalaze, može se činiti „U redu i što sad?“. No, ovdje je naglasak na dijelu pretjerano raspravljam.

Pretjerano raspravljati po pitanju djeci tako odbojne teme (discipline) prilično je neprivlačna aktivnost za dječji mozak te nije nešto za što je očekivati da će polučiti željeni efekt, niti kratkoročno, niti dugoročno. Još ako se pretjerana rasprava vodi u krivom, emotivno „nabrijanom“ trenutku, (gotovo) ništa od toga.

Što sam prije shvatio da dijete NIJE umanjena verzija odrasle osobe, da se ne radi o tome da toj mladoj osobi koja stoji ispred mene samo nedostaje još kojih 30-ak centimetara visine ili isto toliko godina “na leđima”, to je bilo bolje! Dijete je upravo dijete sa svim svojim šašavim, nekad izluđujućim osobinama zbog kojih mu nekad istu stvar moramo ponoviti stotinu puta. Kad ga takvim i promatramo u razgovoru, postižemo veću učinkovitost: prije polučimo željeni učinak uz manji utrošak energije! I vremena! I živaca! 😊

Ipak, dok je nastavnik u školskom okruženju svakodnevno okružen ogromnim brojem djece (različitog uzrasta!) te se na taj način lakše prisjeti gore navedenoga (dijete nije umanjena verzija odrasle osobe), roditelju je ipak nešto teže u trenutku odgojnog djelovanja to osvijestiti jer svaki dan neposredno promatra uglavnom samo svoje dijete. Osobito, ako je pred njim VELIKO dijete, sedmaš, osmaš ili srednjoškolac koji svojim fizičkim dimenzijama može bez problema parirati odraslim osobama. Ipak, što prije u glavi roditelj osvijesti da je to ipak još uvijek samo dijete, to bolje!

Što Vi mislite o ovome?
Imate li slična iskustva? Dogodi li se i vama nekad da u svom odgojnom djelovanju smetnete s uma ovu važnu stvar?

Napišite u prostoru za komentar ili na Facebook stranici.

Ako članak smatrate korisnim, podijelite ga s drugim roditeljima!

Javite se kako bismo zajedno pokušali riješiti bilo koju poteškoću ili problem kojeg Vaš školarac ima. Ne zaboravite, nekad je dovoljan samo jedan kratak razgovor, jedan samo drugačiji pogled na problem…

Ivor Vodanović, prof.

• Facebook
• Instagram

Odgovara li Vam to, možemo prvi kontakt ostvariti i putem WhatsApp-a.

Sretno dijete, sretna obitelj. Sretna obitelj, sretno dijete!