Jesu li ocjene iz svih predmeta jednako važne?

Tijekom satova razrednika i komentiranja dobivenih ocjena, ovo je izjava koja se često može čuti kao primjedba na račun pojedinih tata ili mama. 😊

Primjedba koja djecu prilično “žulja” ili čak frustrira, ako se često ponavlja. 

Da, svakako da u razdoblju viših razreda osnovne škole, osobito završnih razreda (7. i 8.), kada nastupi lagano usmjeravanje prema srednjoj školi, nema ocjena iz svakog predmeta jednak utjecaj na mogućnost upisa. I to je, naravno, nešto što je nama roditeljima, koji gledamo dalje od sadašnjeg trenutka, gledajući dugoročno… važno!

Iz perspektive svijeta odraslih, svakako je lakše osvijestiti značaj pojedinih predmeta u spomenutom kontekstu.

Ipak, tu razliku u značaju, veću ili manju važnost pojedinog predmeta, djeca nižeg dobnog uzrasta još toliko ne percipiraju. Preapstraktno im je razmišljati i zamišljati nešto još tako daleko u budućnosti.

Svi su im predmeti, osobito u početku, podjednako važni (ili nevažni! 😊). Tako je sve dok se mi roditelji ne upletemo u preslagivanje prioriteta, ne odredimo manji ili veći značaj pojedinom predmetu (sukladno gore spomenutom, gledanju unaprijed, misleći na daljnje obrazovanje).

No, ako smo i sami svjesno i namjerno pridali manji značaj nekim predmetima u odnosu na druge, upravo se tada i nakon toga zna dogoditi i pojava slabih ocjena iz odgojnih predmeta. To nas potom i iznenadi, a možda i zabrine. Ako ništa, onda zbog svijesti da svaka zaključna ocjena utječe na opći uspjeh, a on pak na mogućnost upisa željene srednje škole.

Što ranije počnemo diferencirati predmete po značaju (bez obzira na naše ispravne motive) “zarazit” ćemo dijete stavom kako je naglasak na OCJENI, a ne na uživanju u zadovoljavanju znatiželje, otkrivanju afiniteta, razvijanju vlastitih vještina i sl.

Svako je dijete veselo zbog odlične ocjene. Bez obzira na predmet. I mi smo bili, zar ne?

Zašto? Doista, zašto smo i sami bili veseli nakon jedne, u dnevnik upisane brojke? Brojke 5.

Dijelom zbog potvrde o ostvarenom postignuću (dakako, ako je ocjena zaslužena, a ne poklonjena), dijelom zbog svijesti da nam je na taj način odrasla osoba, stručnjak iz svog područja, odala svojevrsno priznanje i to pred očima drugih učenika u razredu. To pak, nekako predstavlja dodatno zadovoljstvo!.

Drugim dijelom razlog je (i ovo je važno!) veselje koje se dijete nada izazvati kod roditelja! Naime, polaskom u školu, u prvi razred, dok je još bilo pod velikim povećalom roditelja i pratio se gotovo svaki napredak i svaka ocjena, dijete je primijetilo kako smo se veselili i ponosili njime zbog svake dobivene petice. Bez obzira iz kojeg je predmeta petica stigla. Kasnije nam nekako te petice prijeđu u naviku… a to je ono što klince u školi „boli“.

Uz realno opravdanu pretpostavku da se petice ne dobivaju na lijepe oči, ništa nas ne košta svakoj lijepoj ocjeni, bez obzira iz kojeg predmeta stiže, posvetiti barem trenutak pažnje i podijeliti trenutak radosti s djetetom, iskazati ponos. Jedan osmijeh, Daj pet! i slično.

Kako je pjevao Aki Rahimovski u pjesmi „Dok je tebe“?

„I samo ne daj, ne daj nikada… da nam ljubav bude navika.“

Zamijenimo ovdje riječ „ljubav“, riječima „lijepa ocjena“ – i odmah će biti jasno što katkad muči naše klince. To bi bila pjesma koju bi nam pjevali! 😊

Što Vi mislite o ovome?
Napišite u prostoru za komentar ili na Facebook stranici.

Ako članak smatrate korisnim, podijelite ga s drugim roditeljima!

Javite se kako bismo zajedno pokušali riješiti bilo koju poteškoću ili problem kojeg Vaš školarac ima. Ne zaboravite, nekad je dovoljan samo jedan kratak razgovor, jedan samo drugačiji pogled na problem…

Ivor Vodanović, prof.

• Facebook
• Instagram

Odgovara li Vam to, možemo prvi kontakt ostvariti i putem WhatsApp-a.

Sretno dijete, sretna obitelj. Sretna obitelj, sretno dijete!