Znači li VATRENIMA nešto naše navijanje ili im se za to živo fućka?! I kakve sad to veze ima?

Bi li Modrić, Perišić, Lovren, Oršić… i ostatak naše vatrene ekipe… zabijali jednako golova da nema vjerne i glasne publike?

Bi li jednako dobro igrali i da baš nikad, niti jedan novinar ne prati njihove nastupe, objavljuje članke i fotografije veličajući uspjehe s utakmica?

Igraju li nogometne zvijezde jednako poletno, s jednakim žarom, entuzijazmom i energijom, kad ima i kad nema vjernih navijača? Trče li za loptom jednako brzo, jesu li jednako motivirani uz domaće navijače i bez njih? Sumnjam. A, vi?

Kaže se da je publika 12. igrač jer svojim prisustvom i angažmanom itekako može utjecati na učinak igrača, tijek utakmice, a time i konačan rezultat!

Osim toga, kada igraju na domaćem terenu, s prevladavajućom domaćom publikom, ekipe u prosjeku zabiju više golova od gostujućih ekipa. I to nešto govori.

Možda smo već pomalo zaboravili (i neka smo!☺️) ono pandemijsko vrijeme kada su se brojne utakmice diljem svijeta igrale bez publike! Na praznim stadionima! S kartonskim navijačima otisnutima u prirodnoj veličini, a katkada i nasnimljenim zvukovima navijanja kako bi se nama, za malim ekranima, omogućio kakav takav doživljaj utakmice na koji smo navikli!

Ipak, čisto sumnjam da je takvo improvizirano „navijanje“ igračima moglo zamijeniti 10.000 i više duša koje gromoglasno navijaju i prate ritam utakmice, potiču, ohrabruju!

I kakve veze to sad sve ima s djecom? Ima! Još kakve veze!

Vidi ovo!

Postoji jedna rečenica koju su djeca, dok su još bila malena, često uzvikivala roditeljima prilikom osjećaja zadovoljstva do kojeg su došla nakon što su nešto uspješno napravila.

„VIDI, TATA!“, „MAMA, VIDI!“

Izjave su to koje se mogu čuti u gotovo svakom parku s malom djecom.
Sjetimo se i prvih crteža koje su nam djeca donosila i pritom uzvikivala: „vidi, tata!“, „mama, vidi!“

Kad su djeca mogla samostalno odvoziti prve metre na biciklu 🚲 bez pomoćnih kotača, opet se ponovilo isto: „vidi, tata!“, „mama, pogledaj me!“

Kako smo u takvim „vidi!“ situacijama reagirali?

S izrazima oduševljenja, ushita, sreće 😄, radosti, s osmjehom na licu! 😊

Kako objasniti takvo instinktivno ponašanje, univerzalno kod gotovo sve djece? Zašto su tako postupala, bez ikakvih prethodnih instrukcija, uputa da bi baš tako trebala postupati?!?

Iako toga nisu bila svjesna, nekim intuitivnim nastojanjima djeca su, dakle, u spomenutim trenucima postizanja malih uspjeha bila vesela jer su mogla razveseliti roditelje, izmamiti im osmijeh na lice! Ostvarivale su se u takvim trenucima toliko važne spone s djetetom. Baš kao što se to događalo kad su roditelj i dijete razmijenili prvi osmjeh 😊!

Djeca su tako postupala kako bismo ih primijetili, kako bismo im posvetili trenutak pozornosti, u nadi da će nas time razveseliti, da ćemo ih pohvaliti, potapšati, pogladiti… To je nešto što svi volimo i priželjkujemo pa tako i oni! Tad se svi osjećamo lijepo i sretno! A, kad se često osjećam lijepo i sretno, raste mi i toliko važno samopouzdanje (umjesto da se već u ranoj životnoj dobi počne urušavati!). Snažnijim samopouzdanjem još sam spremniji suočavati se s novim izazovima!

Smijeh i plač

Vratimo se baš u najraniji period, dojenačku dob, kada je zadovoljavanje svojih potreba dijete s majkom moglo iskomunicirati samo na neverbalan način. Plač je najčešće bio izraz neke nezadovoljene potrebe. Udovoljavanjem i zadovoljavanjem potrebe, dijete prestaje s plačem.

Sve biološke, fiziološke potrebe zadovoljene >> dijete postaje mirno i sretno. Majka to osjeća i smiješi se djetetu u naručju. Dijete uzvraća osmjehom! Svaki takav osmjeh je zapravo izazivao osjećaj ugode u tim najranijim danima! 

Je li majka plakala kada bi dijete počelo plakati, u namjeri da se s njim „solidarizira“?! 😢 Vjerojatno nikada! Je li se majka smiješila kada bi se dijete nasmiješilo! 😊 Gotovo sigurno! Svaki put! Tada su se već počele stvarati prve spone, veze!

To su bili prvi, neverbalni izrazi razumijevanja (jer drugačiji nisu niti bili mogući u toj dobi), izrazi usklađenih valnih duljina, skladne rezonantnosti djeteta i roditelja! Bili su to prvi izrazi podudarnosti emocionalnog stanja djeteta i roditelja te osjećaja ugode kojima su ti trenuci bili prožeti.

Što se dalje događa?

Tijekom daljnjeg razvoja, u ranom djetinjstvu (prvi koraci, prvi crteži, prvi kolut naprijed,…), uvijek se ponavljao isti taj obrazac; djetetova želja i potraga za ponovnim izazivanjem osjećaja ugode, dijeleći radost i sreću s roditeljima. Naime, na podsvjesnoj razini dijete se prisjeća kako je nekim svojim prvim uspjesima izazivalo roditeljsku pozornost, zadovoljstvo (smiješak oca i majke), a potom često i osjećaj usklađenosti i radosti. Bili su to osjećaji koji su produbljivali povezanost i toliko važan osjećaj bliskosti! Uspostavljao se krug:

Dijete je uvijek ponovno veselila ta usklađenost s roditeljima kao i svijest da je nekim svojim postupkom moglo izazvati tako ugodnu reakciju!

Upravo iz tog razloga dijete se uvijek iznova vraćalo i ponovno pokazivalo isti „trik“ 😊 ili možda neki novi. Istina, katkad nam je, u nekim trenucima, to već postalo možda i malo naporno, ali smo ipak smogli snage za izustiti jedan „Bravo!“, jedan osmjeh na licu! Zar ne?

Mi smo bili navijači, oni su bili igrači. Mi smo bili ona publika kojoj se svaki nogometaš nakon postignutog gola okrene!

Međutim, dok će trogodišnjak reći izravno „Hej, pogledaj me, mama! Vidi me, tata!“, nešto odrasliji klinac i klinceza više i neće to činiti toliko izravno. Oni će već očekivati od nas da primijetimo što rade i postižu. Nakon nekog vremena, a osobito ako se do tada nismo baš iskazali, nismo bili baš izdašni u doziranju pohvala, nismo zamjećivali hrpu malih uspjeha koje je dijete svakodnevno postizalo, u potpunosti će odustati od pokušaja da ih primijetimo. 🙁 Iako će u svojoj nutrini i dalje za time vapiti, kao što bi svatko od nas, priznao to ili ne. Pokušajmo to izbjeći.

Postavlja se pitanje, tko sad, kad su narasli, gleda njihove radove? Gleda li ih itko? Kome se dijete može pohvaliti? Koga istinski zanima što radi, čime se bavi, što postiže? Tko mu se divi kad nešto sjajno napravi, postigne, baš kao što je toga bilo u izobilju u najranijoj dobi? Ima li koga dijete i dalje razveseliti dobivenom peticom, kao što je imao u ranom djetinjstvu pokazati crtež, na oduševljenje roditelja?

Koliko se domaćici da raditi kolač kad je doma sama? Ne kažemo li obično, a ne da mi se kuhati samoj!

Treba imati to na umu!

Dok dijete u potpunosti ne shvati značaj učenja i obrazovanja, odnosno da to čini radi sebe i svoje budućnosti, silno ga veseli spoznaja da lijepim rezultatima u školi uveseljava i roditelje.

Treba li dijete samo time biti motivirano? Nikako! Ali, to je iznimno važan dodatak, osobito u početku, dok se dijete ne postavi na autopilot u pogledu razumijevanja svrhe obrazovanja.

Na ambalaži bilo kojeg multivitaminskog pripravka lijepo piše kako je u pitanju samo dodatak prehrani koji ne može i ne treba zamijeniti zdravu prehranu, zar ne? E, pa to je to!

Pohvala (navijanje navijača)

Manje-više svi priželjkujemo potporu, podršku, navijače! Nekako je ljepše i lakše tako! Priželjkujemo da naši uspjesi budu primijećeni, da primimo zasluženu pohvalu, priznanje. Svi se volimo družiti i skloniji smo onima koji u nama znaju prepoznati i istaknuti vrijedno. Zato volimo svoje navijače! 😊

Još dok smo bili lovci i sakupljači te živjeli u špijama, muškarci bi nakon uspješnog lova znali da će donesenom lovinom (hranom!) uveseliti ženu i djecu te ga učiniti tako dodatno ponosnim, sretnim!

Kad se žena dotjera za muža, nije li ono što priželjkuje dobiti, upravo feedback od supruga: „Ljubavi ❤️, izgledaš prekrasno! ❤️“ Ne ostane li pomalo razočarana ako to izostane?

Kako reagiramo na odlične ocjene koje dijete donese? (Uz osnovanu pretpostavku da nisu dobivene na lijepe oči)? To su zapravo „golovi“ ⚽ koje dijete zabija, zar ne?! 😊

U početku, u prvom razredu, kad počnu stizati prve petice, roditelj se silno ponosi djetetom, no, kasnije to često splasne, prijeđe u naviku. Međutim svaka ta petica je na neki način zaslužena i treba joj posvetiti pozornost. Barem onakvu kakvu dobije negativna ocjena! Ne bi trebalo biti podrazumijevanja! Djecu to prilično smeta!

Izrazimo djeci pohvalu, osobito onu koja se odnosi na ponašanje i trud koji je doveo do nekog uspjeha, kad god se za tim ukaže prilika! Nemojmo škrtariti na tome jer se samo prisjetimo koliki to ima utjecaj! I sami se lijepo osjećamo kad primimo feedback, pohvalu od naših navijača, od osoba do kojih držimo.

Recimo djetetu što dobro radi, uputimo mu pogled odobravanja, izraz ljubavi, gestu podrške, zagrljaj! Kao što je netko lijepo rekao, pohvalimo dijete radije jednom previše, nego jednom premalo. Još je i Marija Tereza izjavljivala da čovjek više žudi za tim, nego za kruhom.

Budimo, ostanimo ili postanimo najvjerniji navijači našoj djeci!

Nekad dio razlike u uspjehu između dva učenika ovisi upravo o navijačima kod kuće! Osobito ako je riječ o onima koji su doista tu “... i kad tuku i kad gube!”

Što Vi mislite o ovome?
Napišite u prostoru za komentar ili na Facebook stranici.

Ako članak smatrate korisnim, podijelite ga s drugim roditeljima!

Javite se kako bismo zajedno pokušali riješiti bilo koju poteškoću ili problem kojeg Vaš školarac ima. Ne zaboravite, nekad je dovoljan samo jedan kratak razgovor, jedan samo drugačiji pogled na problem…

Ivor Vodanović, prof.

• Facebook
• Instagram

Odgovara li Vam to, možemo prvi kontakt ostvariti i putem WhatsApp-a.

Sretno dijete, sretna obitelj. Sretna obitelj, sretno dijete!